1.1. Koje pravo je mjerodavno za utvrđivanje imovine para? Koji kriteriji/pravila se koriste za određivanje mjerodavnog prava? Koje se međunarodne konvencije moraju poštivati u odnosu na pojedine države?

Na bbrakove sklopjene do 28. siječnja 2019. primjenjuju se hrvatska nacionalna pravila. Za osobne i zakonske imovinske odnose bračnih drugova mjerodavno je pravo države čiji su oni državljani. Ako su bračni drugovi državljani različitih država, mjerodavno je pravo države u kojoj imaju prebivalište. Ako bračni drugovi nemaju ni zajedničko državljanstvo ni prebivalište u istoj državi, mjerodavno je pravo države u kojoj su imali posljednje zajedničko prebivalište. Ako se mjerodavno pravo ne može odrediti prema gornjim kriterijima mjerodavno je pravo Republike Hrvatske (čl. 36. Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima).

Za ugovorne imovinske odnose bračnih drugova mjerodavno je pravo koje je u vrijeme sklapanja ugovora bilo mjerodavno za osobne i zakonske imovinske odnose bračnih drugova.

Republika Hrvatska nije potpisnica Haške konvencije o pravu primjenjivom na bračne imovinske režime od 14.03.1978.

Bilateralni sporazumi o međusobnoj pravnoj pomoći, koje sadrže pravila o sukobu zakona o imovinskim odnosima bračnih drugova sklopljeni su sa Češkom, Mađarskom, Mongolijom, Poljskom, Rumunjskom, Ruskom Federacijom i Slovačkom Republikom (vidi http://www.mprh.hr/bilateralna-suradnja-01).

Nakon usvajanja Uredbe (EU) 2016/1103 od 24. lipnja 2016. kod utvrđivanja mjerodavnog prava na sve brakove sklopljene od 29. siječnja 2019. te na brakove sklopljene prije datuma stupanja na snagu nove Uredbe kada su bračni drugovi izabrali pravo koje se primjenjuje na njihov bračnoimovinski režim od 29. siječnja 2019. primjenjuju se nova pravila.

U slučaju nepostojanja izbora prava, u članku 26. navedena je hijerarhija povezujućih faktora kojima se utvrđuje mjerodavno pravo kako slijedi:

• Prvo zajedničko uobičajeno boravište bračnih drugova nakon sklapanja braka.
• U suprotnome, zajedničko državljanstvo bračnih drugova u trenutku sklapanja braka. Ovaj se kriterij ne može primijeniti ako bračni durgovim imaju nekoliko zajedničkih državljanstava.
• U suprotnome, pravo države s kojim su bračni drugovi najbliže povezani u trenutku sklapanja braka.

Iznimno i na zahtjev jednog bračnog druga, nadležno pravosudno tijelo može odlučiti o primjeni prava države koja nije prvenstveno zajedničko uobičajeno boravište nakon sklapanja braka (čl. 22.3).

1.2. Imaju li supružnici mogućnost odabira mjerodavnog prava? Ako imaju, po kojim se načelima uređuje izbor (primjerice, odabir prava, formalni zahtjevi, retroaktivnost)?

Do 28. siječnja 2019. hrvatsko pravo samo po sebi ne predviđa izbor mjerodavnog prava pa ako su oba bračna druga hrvatski državljani, takav izbor nije dopušten. Međutim, ako je jedan bračni drug državljanin druge države, te ako mjerodavno pravo koje se primjenjuje na njihove osobne i zakonske imovinske odnose u vrijeme sklapanja ugovora dopušta izbor prava, bračni drugovi mogu izabrati mjerodavno pravo koje će se primjenjivati (čl. 37. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima), osim ako učinak toga prava nije suprotan Ustavu Republike Hrvatske i utvrđenim osnovama državnog uređenja (čl. 4. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima).

Uredba (EU) 2016/1103 predviđa mogućnost izbora prava jedne države članice čiji je državljanin barem jedan bračni drug ili pravo uobičajenog boravišta jednog bračnog druga u trenutku kada je izabrano pravo koje je mjerodavno za bračnoimovinski režim (čl. 22). Taj je izbor moguće valjano izvršiti od 29. siječnja 2019. u sklopu bračnog ugovora ili sporazuma o izboru mjerodavnog prava te u skladu s formalnim zahtjevima propisanim člankom 23. Ako se hrvatsko pravo smatra mjerodavnim, formalni zahtjevi uključuju pisani oblik sporazuma uz javnobilježničku ovjeru potpisa bračnih drugova.

Konačno, izbor prava mjerodavnog za bračnoimovinski režim za vrijeme trajanja braka će imati učinak samo u budućnosti, osim ako se bračni drugovi ne dogovore drukčije te ne dovodeći u pitanje prava trećih strana.

2.1. Opišite opća načela: koja imovina je zajednička (bračna stečevina)? Koja imovina je vlastita imovina bračnog druga?

Prema hrvatskom pravu bračni drugovi mogu imati bračnu stečevinu i vlastitu imovinu (čl. 35. Obiteljskog zakona). Bračna imovina je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe od te imovine (čl. 36. Obiteljskog zakona).

Imovina koju bračni drug ima u trenutku sklapanja braka, ostaje njegova vlastita imovina. Vlastita imovina je i imovina koju je bračni drug stekao tijekom bračne zajednice na pravnom temelju različitom od navedenog u čl. 36. Obiteljskog zakona, npr. nasljeđivanjem, darovanjem i sl. (čl. 39. Obiteljskog zakona).

2.2. Postoje li pravne pretpostavke za podjelu imovine?

Bračni drugovi su na temelju zakona suvlasnici u jednakim dijelovima nad imovinom koja je stečena radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, ili potječe od te imovine (bračna stečevina), ako nisu bračnim ugovorom drugačije uredili svoje odnose glede bračne stečevine.

2.3. Trebaju li bračni drugovi utvrditi popis imovine? Ako trebaju, kada i na koji način?

U hrvatskom pravu nema odredbe koja bi propisivala izradu popisa imovine bračnih drugova.

2.4. Tko je odgovoran za upravljanje imovinom? Tko ima pravo raspolagati imovinom? Može li jedan bračni drug upravljati/raspolagati imovinom samostalno ili je potrebna suglasnost drugoga bračnoga druga (npr. u slučaju raspolaganja zajedničkom nekretninom)? Kakav učinak ima izostanak suglasnosti na valjanost pravnog posla i prigovor prema trećoj osobi?

Kako je istaknuto pod 2.1, bračni drugovi mogu imati vlastitu imovinu i bračnu stečevinu. Uprava vlastitom imovinom je u režimu upravljanja predmetom individualnog vlasništva. Upravljanje bračnom stečevinom podijeljeno je na poslove redovne i izvanredne uprave. Za poslove redovne uprave (redovito održavanje, iskorištavanje i uporaba stvari za njezinu redovnu svrhu) očitovanje volje može dati jedan bračni drug, te se uzima da postoji suglasnost drugog dok se ne dokaže suprotno. Za poslove izvanredne uprave (promjena namjene stvari, veći popravci, dogradnja, nadogradnja, preuređenje, otuđenje, zasnivanje založmog prava i sl.) na nekretninama i pokretninama koje se upisuju u javne upisnike potrebno je zajedničko poduzimanje posla ili pisana suglasnost drugog bračnog druga s ovjerom potpisa javnog bilježnika.Nepostojanje pisane suglasnosti ne utječe na prava I obveze poštene treće osobe.(čl. 37. Obiteljskog zakona).

2.5. Jesu li pravni poslovi jednog bračnog druga obvezujući i za drugoga?

Za obveze koje je jedan bračni drug imao prije sklapanja braka, kao i za obveze koje je samostalno preuzeo nakon sklapanja braka, a koje se ne odnose na tekuće potrebe bračne i obiteljske zajednice ne odgovara drugi bračni drug. (čl. 43. Obiteljskog zakona).

2.6. Tko je odgovoran za dugove nastale za vrijeme trajanja braka? Iz koje imovine vjerovnici mogu namiriti svoja potraživanja?

Za obveze koje je jedan bračni drug preuzeo radi namirenja tekućih potreba bračne i obiteljske zajednice, kao i za obveze koje su bračni drugovi preuzeli zajednički u vezi s bračnom stečevinom, odgovaraju oba bračna druga solidarno bračnom stečevinom i vlastitom imovinom. (ćl. 44. Obiteljskog zakona) .

3.1. Koje odredbe mogu biti promijenjene bračnim ugovorom, a koje ne? Kakvo uređenje imovinskopravnih odnosa mogu odabrati?

U hrvatskom pravu bračnim se ugovorom mogu urediti imovinskopravni odnosi na postojećoj i budućoj imovini (čl. 40. Obiteljskog zakona).

Bračni drugovi su autonomni u uređivanju svojih imovinskih odnosa, mogu ih urediti kako im najbolje odgovara, odstupajući u potpunosti ili djelomično od odredbi Obiteljskog zakona, prema kojima je imovina koju bračni drug ima u trenutku sklapanja braka njegova vlastita imovina dok su na imovini koju su stekli radom za vrijeme trajanja braka (bračna stečevina), bračni drugovi suvlasnici u jednakim dijelovima (članak 36. Obiteljskog zakona). Međutim, pri ugovaranju oblika suvlasništva na zajedničkoj imovini te mogućnostima njegovog razvrgnuća i upravljanja imovinom, bračni drugovi trebaju uzeti u obzir odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

Obiteljskim zakonom nije određen predmet bračnog ugovora, te bi svaki sporazum koji nije protivan prisilnim propisima, bio dopušten. Ograničenje postoji kod primjene stranog prava, jer bračnim ugovorom nije dopušteno ugovoriti primjenu stranog prava na imovinskopravne odnose (članak 42. Obiteljskog zakona). To vrijedi kada su oba bračna druga hrvatski državljani, a kad se radi o braku u kojem je jedan od bračnih drugova stranac, primjenjuje se Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (vidi pod 1.2).

3.2. Koji su formalni uvjeti i kome se mogu obratiti?

Bračni ugovor se sklapa u pisanom obliku a potpisi bračnih drugova moraju biti ovjereni od strane javnog bilježnika (čl. 40. Obiteljskog zakona).

3.3. Kada je bračni ugovor zaključen i kada postaje važeći?

Bračni se ugovor može sklopiti prije sklapanja braka ili tijekom njegovog trajanja

3.4. Mogu li bračni drugovi promijeniti važeći bračni ugovor? Ako mogu, pod kojim uvjetima?

Bračni ugovor može biti promijenjen u

U Republici Hrvatskoj ne postoji obveza evidentiranja bračnog ugovora.

5.1. Kako se dijeli imovina (stvarno pravo)?

Na razvrgnuće i diobu bračne stečevine primjenjuju se odredbe stvarnog prava (čl. 47.-56. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima) i obveznog prava. Svaki bračni drug ima pravo na razvrgnuće (diobu) suvlasničke zajednice u svako doba kako za vrijeme trajanja braka i poslije prestanka braka (u slučaju razvoda). Bračni drugovi se mogu sporazumjeti oko diobe bračne stečevine. U slučaju da se bračni drugovi ne mogu sporazumjeti o diobi se odlučuje u sudskom postupku. Ako nisu drugačije odredili bračnim ugovorom bračna stečevina se dijeli na jednake dijelove. U slučaju sudskog razvrgnuća nekretnina koje ulaze u bračnu stečevinu, dioba se može izvršiti ekvivalentno (ako ima više nekretnina), geometrijski, civilnim razvrgnućem ili isplatom, te uspostavom etažnog vlasništva. Kod pokretnina koje ulaze u bračnu stečevinu dioba je moguća izvršiti ekvivalentno (ako ima više stvari), civilnom diobom ili isplatom, a u nekim slučajevima je moguća i fizička dioba.

5.2. Tko je odgovoran za postojeće dugove nakon razvoda/odvajanja?

U vezi s odgovornosti bračnih drugova za postojeće dugove nakon razvoda primjenjuje se ista pravila kako su opisana u točki 2.6.

Ako nije sklopljen bračni ugovor preživjeli bračni drug, odnosno izvanbračni drug može u ostavinskom postupku, koji se u Republici Hrvatskoj vodi pred javnim bilježnicima, zatražiti izdvajanje bračne stečevine koja mu pripada, te ta imovina ne ulazi u sastav ostavine.

Nakon izdvajanja bračne stečevine preostalu imovinu ostavitelja, ako nije riječ o oporučnom nasljeđivanju, preživjeli bračni drug nasljeđuje kao nasljednik prvog ili drugog nasljednog reda. U prvom nasljednom redu preživjeli bračni drug i djeca ostavitelja nasljeđuju jednake dijelove (čl. 9. Zakona o nasljeđivanju). U slučaju da ostavitelj nije imao potomaka nasljeđuju ga bračni drug i njegovi roditelji, i to tako da ostaviteljevi roditelji nasljeđuju jednu polovicu ostavine na jednake dijelove, a bračni drug nasljeđuje drugu polovicu ostavine. Ako su oba roditelja umrla prije ostavitelja, bračni drug nasljeđuje cijelu ostavinu (čl. 11. Zakona o nasljeđivanju).

Hrvatsko pravo ne predviđa poseban režim za bračnu imovinu višenacionalnih parova.

Prema Obiteljskom zakonu izvanbračna zajednica je životna zajednica neudane žene i neoženjenog muškarca koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete (čl. 11. Obiteljskog zakona).

U hrvatskom pravu izvanbračna zajednica ne mora biti registrirana, a da li su ispunjeni uvjeti da bi neka zajednica bila izvanbračna određuje sud u pojedinačnim postupcima u kojima se stranke pozivaju na prava koja imaju kao izvanbračni drugovi.

Izvanbračna zajednica žene i muškarca koja ispunjava uvjete iz članka 3. Obiteljskog zakona stvara imovinskopravne učinke na koje se na odgovarajući način primjenjuju odredbe Obiteljskog zakona o imovinskim odnosima bračnih drugova.

Životno partnerstvo je u hrvatskom pravu regulirano Zakonom o životnom partnerstvu osoba istog spola. Prema tom Zakonu životna zajednica je zajednica obiteljskog života osoba itog spola sklopljena pred nadležnim tijelom u skladu sa Zakonom (čl. 2. Zakona o životnom partnerstvu osoba istog spola). Osim životnog partnerstva, isti zakon predviđa i neformalno životno partnerstvo kao zajednicu obiteljskog života dviju osoba istog spola, koje nisu sklopile životno partnerstvo pred nadležnim tijelom, ako zajednica traje najmanje tri godine i od početka je udovoljavala pretpostavkama propisanim za valjanost životnog partnerstva (čl. 3. Zakona o životnom partnerstvu osoba istog spola). Imovinski odnosi stranaka životnog i neformalnog životnog partnerstva uređeni su analogno pojmovima bračne stečevine i vlastite imovine (v. 2.1).

Kod pokretanja svih pravnih postupaka, donošenja presuda i izdavanja akata do 28. siječnja 2019., a u skladu s općim pravilima o nadležnosti, hrvatski sudovi imaju međunarodnu nadležnost u predmetima u kojima tuženik ima uobičajeno boravište u Republici Hrvatskoj (čl. 46. st. 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima).

U sporovima o imovinskim odnosima bračnih drugova što se tiče imovine u Republici Hrvatskoj nadležnost suda Republike Hrvatske postoji i kad tuženik nema prebivalište u Republici Hrvatskoj, a tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ima prebivalište ili boravište u Republici Hrvatskoj (čl. 59. st. 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima).

Ako se veći dio imovine bračnih drugova nalazi u Republici Hrvatskoj, a drugi dio u inozemstvu, sud Republike Hrvatske može odlučivati o imovini koja se nalazi u inozemstvu samo u sporu u kojem se odlučuje i o imovini u Republici Hrvatskoj, i to samo ako tuženik pristaje da sudi sud Republike Hrvatske (čl. 59. st. 2. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima).

Međutim, isključiva nadležnost suda Republike Hrvatske postoji u sporovima o pravu raspolaganja nekretninom u društvenom vlasništvu u sporovima o pravu vlasništva i o drugim stvarnim pravima na nekretnini u vlasništvu građana i građanskih pravnih osoba, u sporovima zbog smetanja posjeda na nekretnini te u sporovima nastalima iz zakupnih ili najamnih odnosa u pogledu nekretnine, ili iz ugovora o upotrebi stana ili poslovnih prostorija, ako se nekretnina nalazi na teritoriju Republike Hrvatske (čl. 56. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima).

Bračni drugovi se mogu sporazumjeti o nadležnosti stranog suda samo ako je barem jedna od njih strani državljanin a nije riječ o sporu za koji postoji isključiva nadležnost suda Republike Hrvatske (čl. 49. st. 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima).

Bračni drugovi se mogu sporazumjeti o nadležnosti suda Republike Hrvatske ako je barem jedan bračni drug državljanin Republike Hrvatske (čl. 49. st. 2. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima).

Kod pokretanja svih pravnih postupaka, donošenja presuda i izdavanja akata na dan ili nakon 29. siječnja 2019., bez obzira na datum sklapanja braka, primjenjivat će se Uredba Vijeća (EU) br. 2016/1103 od 24. lipnja 2016.

Uredba predviđa da će nadležna tijela biti kako slijedi:

• U stvarima bračnoimovinskog režima u slučaju smrti jednog bračnog druga, nadležnost ima sud koji je nadležan za nadljeđivanja (čl. 4).
• U stvarima bračnoimovinskog režima u slučaju podnošenja zahtjeva za razvod braka, zakonske rastave ili poništenja braka, nadležnost općenito ima sud koji je nadležan za bračne sporove.
• U ostalim slučajevima bračni drugovi mogu sporazumno dogovoriti da je nadležna država članica mjerodavnog prava ili država članica u kojoj je sklopljen brak. Takav sporazum mora biti sastavljen u pisanom obliku te ga datiraju i potpisuju oba bračna druga. Kada nema sporazuma, u pravilu su za rješavanje svih pitanja vezanih uz njihov bračnoimovinski režim, osim u slučaju smrti jednog bračnog druga ili bračnog spora nadležni sudovi države članice:
  • U kojoj bračni drugovi imaju zajedničko uobičajeno u vrijeme podnošenja zahtjeva sudu ili u surprotnome,
  • Posljednjeg uobičajenog boravišta bračnih drugova ukoliko jedan bračni drug u toj državi i dalje boravi ili u surprotnome,
  • Uobičajenog boravišta protustranke ili u surprotnome,
  • Zajedničkog državljanstva bračnih drugova.

Uz iznimku parničnog postupka, javni bilježnici – osim ako od strane druge države članice nisu imenovani kao sud u smislu članka 3.2 – vezani su ovim pravilima o nadležnosti te stoga mogu slobodno pistupati, na primjer na primjer kod sastavljanja bračnog ugovora ili sporazuma o izboru prava. Hrvatsko zakonodavstvo ne predviđa javnobilježničku nadležnost koja bi bila obuhvaćena vršenjem sudskih funkcija kao niti postupanje uslijed delegiranja ovlasti u sudskoj nadležnosti u stvarima obiteljskog prava (razvod, rastava, podjela imovine i slično). Funkcija javnog bilježnika na ovom se području odnosi na sačinjavanje ugovora i ovjere (ovjera potpisa bračnih drugova na sporazumu također bi udovoljila zahtjevima o valjanosti iz hrvatskog Obiteljskog zakona).